BNP Zenica - DOLS

be en pe

Aladin i čarobna lampa

Dječija, omladinska i lutkarska scena

Grupa autora & Aleksandar Pejaković:
Aladin i čarobna lampa

Režija: Aleksandar Pejaković

Autori predstave

Reditelj: ALEKSANDAR PEJAKOVIĆ
Scenografkinja i kostimografkinja: DRAGANA PURKOVIĆ MACAN
Kompozitor: ALAN MENKEN
Adaptacija muzike i korepetitor: IGOR KASAPOVIĆ
Saradnik za jezičku adaptaciju: HASAN DŽAFIĆ
Kreator i tehnolog lutaka: MENSUR BEGIČEVIĆ
Saradnik za scenski pokret: EMIR FEJZIĆ
Saradnici za videoart: DRAGAN MAJKIĆ, SANI TERZIĆ, AHMED JAŠAREVIĆ, KERIM DEMIRI
Producenti: HAZIM BEGAGIĆ, MIROLJUB MIJATOVIĆ
Asistent produkcije: DENIS KRDŽALIĆ
Inspicijentica: SABINA GLOGOVAC

Podjela uloga

Aladin: ZLATAN ŠKOLJIĆ
Princeza Jasmina: LAMIJA PRGUDA
Duh iz lampe: MIROLJUB MIJATOVIĆ
Džafar: NUSMIR MUHAREMOVIĆ
Sultan Budur: MUGDIM AVDAGIĆ
Aladinova majka: SABINA KULENOVIĆ
Prosac: SINIŠA VIDOVIĆ
Stražar I: IŠTVAN GABOR
Stražar II: SINIŠA VIDOVIĆ
Prodavač I: SINIŠA VIDOVIĆ
Prodavač VI: IŠTVAN GABOR
Prodavač II: TAHIR KAVAZ
Prodavač III: KERIM DEMIRI
Prodavač IV: VANJA CVIJETIĆ
Prodavač V: ISMAR SPAHIĆ / VERNES ŠERO
Prodavač VII: VEDRAN ANTUNOVIĆ
Stražari: AHMED JAŠAREVIĆ, ADI OSMANBAŠIĆ
Dječak na pijaci: FEĐA RANČIĆ
Sirotinja: TARIK ZAHIROVIĆ, LAMIJA SALIHOVIĆ
Djeca: SVEN ZRNIĆ, IMRAN ĐIDIĆ, ADNA JAŠAREVIĆ, AJNA KADRIĆ, SARA BAŽDALIĆ, SARA BEGAGIĆ, HARUN MILAK
Narod: ENA BEČIROVIĆ, BENJAMIN MUSLIĆ, DINO MEŠANOVIĆ, LARISA ORUČ, ANA KULIER, TAMARA MILIČEVIĆ-STILIĆ, ADINA MRĐANOVIĆ, SELMA MAŠIĆ, EMINA ŠEHIĆ
Glas magične kugle: SNEŽANA VIDOVIĆ
Glas iz pećine: MUHAMED BAHONJIĆ

Izvođači songova

Song „Kad kreneš na put“: DAVORIN BOŠNJAKOVIĆ
Song Aladina: ZLATAN ŠKOLJIĆ
Song Duha iz lampe: MIROLJUB MIJATOVIĆ
Song „Ja ti darujem svijet“: ZLATAN ŠKOLJIĆ, AJLI HANDAN
Song Princa: DAVORIN BOŠNJAKOVIĆ (vokal), VANJA ĐUKIĆ, ANA KULIER, ENA MARTIĆ, LORENA STANKOVIĆ, LEON MONTILJO, ADI OSMANBAŠIĆ (prateći vokali)

Riječ reditelja

Spektakl za djecu Aladin i čarobna lampa je koncipiran kao transpozicija Diznijevog crtanog filma u pozorišnu predstavu. Briljantna klasična animacija u predstavi je zamijenjena specijalnim efektima koji će zadiviti najmlađe i predstaviti im bajkoviti Bagdad. Diznijeva fabula je nadograđena izvornom i pomjerena maksimalno ka melodrami, koja je nepravedno zapostavljen žanr u savremenom teatru. Ovaj postupak omogućiće najmlađima da uživaju u magičnoj bajci o ljubavi između Jasmine i Aladina. Drugih pretenzija ovaj spektakl nema. 

Aleksandar Pejaković

Riječ teatrologa

ALADIN U DRUŠTVU SPEKTAKLA

Još šezdesetih godina prošlog vijeka Gi Debor je govorio da živimo u „društvu spektakla“ – dakle, u vrijeme kada satelitska i kablovska televizija još ne postoje, nema osobnih kompjutera, interneta, reality programa, videoigrica i mobitela sa svim mogućim aplikacijama, medijske košuljice savremenog odrastanja – i kroz 221 „suru“ proročanski objavljuje/opisuje obrise „novog vrlog svijeta“, kasnog, globalnog kapitalizma, na „završetku istorije“ i „kraju ideologije“, u kojem je život predstavljen kao akumulacija prizora, imena, posjeda, u kojem, jednostavno, dolazi do suprotstavljanja i prožimanja živog i ne-živog, tj. vještačkog, ali oslikovljenog koje je ponuđeno kao dopuna i nadilaženje svakodnevnog života. Krajnje svedeno: u drušvu integrisanog spektakla gotovo svi socijalni odnosi postali su posredovani slikama, u kojem je, dakle, spektakl (politički, religiozni, sportski, muzički, filmski, televizijski etc.) „sunce koje nikad ne zalazi nad carstvom moderne pasivnosti“. U lobotomizovanom medijskom i konzumerističkom društvu, tvrdi, opet, Bodrijar – i samo svojom krajnje plauzibilnom pojmovnom arhitektonikom „učvršćuje“ ontološku armaturu „duha vremena“ – ljudi su uhvaćeni u igru slika, prizora, odraza : hiperproizvodnje simulakruma, slika koje su se odvojile od svog značenja, od spoljnjeg svijeta, od Realnog.

Pa šta, onda, u društvu spektakla – u kojem, bogme, nota bene, sasvim „bjelosvjetski“, „ravnopravno“, sudjeluje i naša bh. ideopatogena zona sumraka i njoj navlastita proizvodnja „stvarnosti“ – u društvu, dakle, pretvorenom u Diznilend naseljen eutanaziranim, zatupljenim i savršeno bezbrižnim potrošačima koji zavaljeni u fotelje na plazma ekranima, kupljenim jednim od hiljadu mogućih kredita, uživaju u najnovijem rijalitiju, traži teatarska predstava za djecu koja se, povrh svega, još, flouroscentno svijetleći, „deklariše“ kao „spektakl“?!

Nije, recimo odmah, inscenacija Aladina i čarobne lampe ( po motivima glamuroznog Diznijevog crtanog filma!) , kao „muzičko-scenskog spektakla“, ni tiha predaja, definitivno prepuštanje Molohu „društva spektakla“, niti, pak, romantično-patetično uvjerenje/zabluda da se kroz „benignost“ predstave za djecu da napraviti „prevratnički“, „subverzivni“ kratki spoj unutar goleme medijske Matrice koja nas okružuje. Riječ je, naravno, o mnogo „elementarnijoj“ i jednostavnijoj, „pragmatičnijoj“, socijalno-antropološki „edukativnijoj“  „namjeri“: vrijedi se, naime, opomenuti da „spektakl“, osim ovog deborovskog , (post)modernog  značenja, ima i svoj predmoderni smisao u kojem je, kao festival, obred, ritual, spektakl definisan svijim afektivnim odgovorom na spektakularan vizuelni prizor,  javnim/kolektivnim karakterom čina i (re)produkcije jedinstva, grupne kohezije, što, dakle, implicira komunikaciju i podsjeća da je teatar spektakl koristio kao dominantno dramaturško sredstvo od samih svojih početaka. Promatrati/gledati kroz teatarsku optiku spektakla znači, zapravo, „oneobičavati“, medijski hipnotisane svijesti, zarobljene u „sličice“ iz Platonove pećine Ne-Postojanja.

U tom ponovnom začaravanju svijeta, u jedinstvenom komunikacijskom doživljaju koji može samo donijeti egzistencijalno-antropološki  nezamjenljivi neposredan kontakt glumca i publike, teatar je jedno od rijetkih mjesta koje u društvu spektakla može biofilno vratiti „krvotok“ životnom svijetu.

I dok najmlađi pozorišni gledaoci širom otvorenih očiju „spektakulišu“ drevnu arapsku bajkoliko-melodramsku priču iz Hiljadu j jedne noći o Dobru, Zlu i Ljubavi, možemo se nadati, slagati zapravo varku na varku, da njihova budućnost, uz ovu teatarsku parku na ledu i njenu ognjicu smisla, neće biti kulturno-civilizacijski diznilend u kojem se ono obećanje koje je društvo spektakla najavilo – „svakome prema njegovim lažnim potrebama“ – već poodavno počelo ostvarivati.

Nedžad Fejzić

Premijera

17.10.2014. godine, Zenica

 

« Predstave